Usprkos miniranju u ratu u Bosni i Hercegovini 1993. godine i činjenici da je više od desetljeća bila bez krova, džamija Ali-bega Kapetanovića je ipak ostala i opstala više od jednog i po vijeka kao svjedok prisutnosti Bošnjaka-muslimana na prostorima zapadne Hercegovine.

A, džamija Ali-bega Kapetanovića je smještena na prostoru specifikuma. Samo jedna od posebnosti te džamije je što je ona najzapadnija u tom dijelu Bosne i Hercegovine, zapadne Hercegovine, prema Hrvatskoj, i što se nalazi u mjestu Vitina, udaljenom desetak kilometara od Ljubuškog, posljednjem naselju u kojem i sada žive u manjem broju Bošnjaci-muslimani kao domicilno stanovništvo.

Hadži Šemso ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški, u razgovoru za agenciju Anadoliju kaže kako se među posebnostima džamije Ali-bega Kapetanovića ističu još dva detalja.

Foto: Anadolija / Unutrašnjost džamije

"To je zbog njene posebne arhitektonske gradnje, što naglašavaju i arhitekti, ljudi koji se bolje razumiju u te stvari i posebnosti njene munare koja se nalazi u dvorištu sa kamenim stepenicama kao i šerefom ozidanim kamenom u dvorištu", navode efendija Germić.

I, doista, malo gdje se može vidjeti munara kao što je u džamiji Ali-bega Kapetanovića u Vitini. Kamena munara sagrađena je oko pet metara sjeverno od sofa. Do ulaza u nju vodi od zemlje 13 kamenih stepenica. Munara ima ulaz i pet prozorčića.

"To je jedna od tih posebnosti džamije Ali-bega Kapetanovića. A, druga jeste što se kompletan ovaj prostor od Mostara, desnog dijela rijeke Neretve naziva Bekija, a to je zaostatak od Imotskog kadiluka. U vremenu povlačenja Osmanskog dijela carstva sa prostora Krajine u Hrvatskoj, sjedište kadiluka je bilo smješteno u Ljubuški. Tako je Ljubuški bio, administrativno, sudsko i svako drugo središte zapadnog dijela Hercegovine. Da paradoks bude veći, Ljubuški je tada bio jedini grad u zapadnoj Hercegovini, a tek sada treba da ponovo dobije taj status, iako je to, eto, bio već prije stoljeće i prije toga, i to opet na ovu posebnost kulturno-povijesnog naslijeđa", kaže efendija Germić.

Džamiju u Vitini izgradio je Ali-beg Kapetanović, sin posljednjeg ljubuškog kapetana Sulejman-bega, između 1856. i 1858. godine. Džamija je oštećena u ratu 1993. godine, a obnovljena 2010. godine uz pomoć veleposlanstva Njemačke, Katara i Turske.

Nacionalni spomenik

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je na sjednici od 4. do 11. rujna 2006. godine graditeljsku cjelinu džamije Ali-bega Kapetanovića proglasila nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

"Svakako jedna od tih posebnosti džamije je i da je prvi put nakon što je porušena, vratilo se, odnosno došlo je vrijeme da se ta džamija obnovi. Kad god se desilo da je negdje džamija ili bošnjačko-muslimansko stanovništvo pomjereno se tog prostora, uglavnom su zatirani tragovi njihovog postojanja, njihove egzistencije. Upravo iz tog razloga bih istaknuo posebnost džamije Ali-bega Kapetanovića, što je ona nakon rata i njenog minaranja 1993. s namjerom da se zatru tragovi postojanja i egzistiranja Bošnjaka-muslimana na tom prostoru, obnovljena. Uspjeli smo da je obnovimo, tako da je i to jedna od tih posebnosti te džamije", navodi ef. Germić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški, koji je posebnu zahvalnost odao ekipi Anadolu Agency za poklanjanje pažnje za ta periferna područja Bosne i Hercegovine.

A, sa tih prostora, iz Vitine, vode porijeklo, kaže ef. Germić, mnogi poznati bošnjački i politički i humanitarni radnici. Pored same džamije, između ostalog, nalazi se i kuća Mehmed-bega Kapatenovića Ljubušaka. On se bavio književnim radom, a 1891. godine pokrenuo je list "Bošnjak", a u dva navrata je bio i gradonačelnik Sarajeva.

Foto: Anadolija / Džamija Ali-bega Kapetanovića

Vitina je, naglašava efendija Germić, prelijepo mjesto sa izvorom rijeke Vrioštice s desne strane, iznad džamije Ali-bega Kapetanovića. Tu je i sada u ruševnom stanju, čuveni i poznati dvorac Kapetanovića, koji se nalazio na samom ulazu u Vitinu.

"Mislim da je veoma značajno generalno za svijest Bošnjaka-muslimana kao najbrojnijeg naroda u BiH obnova ovakvih objekata, posebno džamija. Kroz izgradnju i obnovu postaje vidljivo podizanje znakova njihovog fizičkog postojanja, govori o tome gdje su sve Bošnjaci živjeli, kao i kakvo su sve kulturno-povijesno bogatstvo iza sebe ostavili u toj pozitivnoj strani graditeljstva. Svakako da je tu i dimenzija koja govori o izgradnji objekata neophodnih za kvalitetan čovjekov život, njegovu egzistenciju na ovome svijetu. Govori i o tome koliko bez zadržavanja te svijesti o brizi za ove periferne, granične dijelove BiH, igra, kako vrijeme odmiče, sve veću ulogu. Da li smo baš svjesni te činjenice, pitanje je za analizu, promišljanje naše, međusobnu razmjenu iskustava. To pogotovo ako uzmemo u obzir povijesni kontekst posljednjih možda 150 godina kroz što su sve Bošnjaci u tom nipodaštavanju, obezvređivanju materijalne kulture, pa i njih samih, kako fizičko tako i obezvređivanje u materijalnom smislu. Nikada možda niko kvalitetno nije obradio to pitanje, kakve su razmjere stradanja tog naroda, kroz što je sve prošao, da je bio i neopredijeljen, ali da je ipak sačuvao neku određenu posebnost i tome slično", navodi efendija Germić.

Stoga, smatra efendija Germić, da su izgradnja džamija kao nuklesa, kao najdražih mjesta dragom Bogu na zemlji, iz kojih provijavaju i sve stvari bitne za život, da će sigurno doprinijeti da Bošnjaci manje-više, iz toga izvlače određene zaključke zbog projekcije same svoje budućnosti i spremnosti ako hoće i žele da ostanu na tim prostorima.

Organiziranje vjerskog života

"To se može samo svojim angažmanom, kao što je bio onaj oko obnove džamija. Nijedna džamija se nije sama obnovila. To su velika zalaganja, entuzijazam ljudi vjernika i spremnost onih ljudi koji prepoznaju tu važnost. Ti ljudi iskreno hoće i žele da obnove ono što je njihovo i da su tome privrženi. Za neki od detalja su privrženi. To ih opredjeljuje sa su, ipak, vezani bili za džamiju. Nama pokazuje da je to ono oko čega su se okupljali i što je uglavnom kroz istoriju sačuvalo i njihovu svijest o vjeri i kulturi, tradiciji, pa i naciji", ističe efendija Germić.

Organiziranje vjerskog života u džamijama je jedno od pitanja, kaže efendija, koje sigurno njih kao imame i one koji su u džematu kao osnovnoj organizacionoj jedinici Islamske zajednice u BiH, najviše zaokuplja.

"Trudimo se kako i na koji način da pronađemo model zbog mnoštva gorućih pitanja koja su pala na pleća uglavnom imamima, od socijalnih do svih drugih mogućih pitanja koja imamo. Ne možemo ih zanemariti. Pored te njegove osnovne, fundamentalne uloge da tumači vjeru i vodi vjernike. Mi smo uspjeli, shodno mogućnostima i broju stanovnika u Vitini, pronaći određene vjerske sadržaje nakon što je ta džamija otvorena. Tako uz ramazan imamo tradicionalno aktivnosti kako je džamija otvorena i jednu godinu prije toga. Tako 17. noć ramazana na Lejletu-l- Bedr, Noć bitke na Bedru, klanjamo teravih-namaz, dolazimo kao džematlije i iz Ljubuškog, a i ove džematlije koje se nalaze na Gradskoj, i tu organiziramo zajednički iftar. Pozovemo goste iz susjednih medžlisa i neke ljude koji su imali veze sa Vitinom i prije rata. Bilo je tu ljudi i prije kada se ova džamija obnavljala, čak, i od katolika koji su bili prisutni na tom prvom iftaru", ističe efendija Germić.

Foto: Anadolija / Hadži Šemso ef. Germić u džamiji

Kada se tome pruži prilika, odnosno kada od džematlija neko nije bolestan, kaže efendija Germić, dolazi u Vitinu, u džamiju Ali-bega Kapetanovića, petkom na akšam-namaz.

"Klanjamo, eventualno sačekamo i jaciju. Porazgovaramo između sebe. Ljudima je veoma važno i kroz taj detalj se najbolje uviđa koliko je važno imati stalnu živu riječ sa ljudima koji žive na terenu, od nas imama pa do onih koji predstavljaju naš narod u politici ili bilo kom drugom društvenom kontekstu. Nekada su ta pitanja i problemi sa kojima se ljudi susreću dijametralno suprotni od onoga što ljudi hoće da predstave u tom javnom diskursu riječi. Često zbog tog razilaženja, realnih potreba i onoga što je zamišljeno i nema nešto boljih rezultata kada govorim u smislu ukupne naše situacije i našeg stanja i tih podijeljenosti koje se nalaze od stranačkih, društvenih, do svakih drugih", cijeni efendija Germić.

Na području Medžlisa Islamske zajednice Ljubuški, navodi efendija Germić, u samom gradu ima pet džamija i jedina preostala Musala na području Hercegovine.

Najstarija džamija je, ističe, na kula gradu Nesuh-age Vučjakovića iz 1558. godine. Tu je i Žabljačka džamija sagrađena između 1558 i 1630. godine. Nedostaju podaci o vakufnami pa bi se o nekim detaljima koji se spominju o njoj, ističe efendija Germić, mogla smjestiti u taj prostor. Za Gožuljsku džamiju, navodi efendija Germić, naveden je netočan datum njene izgradnje, te naglašava da je sigurno puno starija. Ljubuški se ponosi i Ženskom džamijom na Prilazu, koja od 1938. godine nije bila u funkciji.

"Uspjeli smo je uz pomoć savjesnih ljudi, koji su se sami svojom potrebom opredijelili da pomognu, bez našeg traženja, u njenoj obnovi. Čak je bilo ljudi iz dijaspore od kojih je neki donirao prozore, neko je rekao hoće da učestvuje u obnovi krova, neko vrata... Prošle godine smo organizirali i klanjali prvu teraviju nakon 79 godina u toj džamiji", navodi efendija Germić.

U Ljubuškom postoji i mesdžid u Pobršću, koji je iz 1864. godine, isto kao i džamija na Prilazu, otprilike iz tog perioda.

Musala kao šesta džamija na otvorenom, navodi efendija Germić, ima svoj kameni mihrab, kameni minber.

"Taj prostor je očišćen. Poslali smo prijedlog da se Musala, kao i kompleks Gožuljske džamije, te Ženska džamija proglase nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine", navodi efendija Germić.

Obnova džamije

U jedinom preostalom bošnjačkom selu na područja Ljubuškog, odnosno Medžlisa islamske zajednice Ljubuški, na Gradskoj se, također, nalazi džamija koja je tijekom rata minirana, odnosno srušena. Ona je obnovljena 2006. godine i vraćena u svoju funkciju.

"Sve ove džamije su, pošto su i starije, što angažmanom i vakufom pojedinaca, u dobroj mjeri - između 80 i 90 posto - urađene i završene i one služe svojoj funkciji. Sve osim džamije Nesuh-age Vučjakovića ,koja je također nacionalni spomenik zajedno sa kompleksom Kula grada i muslimanskog harema koji se nalazi uz samu kulu. Prostor je posredstvom Državne komisije 2008. očišćen, obilježen i čekamo vrijeme da napravimo ili konzervaciju ili restauraciju džamije kako je bila, ovisno što nam bude od te dokumentacije, slika kako je ona izgledala po tim propisima, omogućeno. Ali, ona će sigurno vremenom biti konzervirana", poručuje efendija Germić.

U gradu Ljubuškom, na mjestu gdje je uništen mekteb-ibtidaija iz 1897. godine, napravljena je zgrada Kiraethana na Gožulju. Tu je predviđen prostor za kafanu, odnosno mjesto gdje će se ljudi okupljati, kako je tradicionalno i bilo.

"Na katu smo predvidjeli zavičajnu-spomen sobu iz razloga što Bošnjaci ovoga prostora nisu imali svoj kutak, ni muzeja. Najstariji je Humački muzej, ali Bošnjaci spletom tih okolnosti nigdje nisu imali taj prostor gdje će da pokažu svoju kulturu, tradiciju, društveni život. Onda je to doprinijelo da je tu negdje presječeno, bilo života kulture, tradicije i tome slično. U dobar dio gradića kada dođete ne možete da odete i kažete, evo, to je muzej gdje je predstavljena naša kultura življenja, to su ti artefakti. Imam nijet da to organiziramo u toj zavičajnoj spomen-sobi", naglašava efendija Germić.

U prostoru pored će biti višenamjeska prostorija, kaže, u kojoj će biti smještana organizacija jedne biblioteke, jer se knjige o povijesti Bosne i mnogih drugih pravaca, knjige poznatih bosanskih književnika, ono što je interes svakog čovjeka koji voli univerzalne vrijednosti i stvari, teško mogu pronaći. Ili se, naglašava efendija Germić, mogu pronaći neke koje nisu baš najadekvatnije, koje ne odgovaraju u potpunosti onome što je stvarnost.

"Pokušat ćemo na tom prostoru kroz džamije, zavičajnu spomen-sobu, biblioteku, odnosno jednu kvalitetnu infrastrukturu omogućiti nadogradnju Bošnjaka i njihov angažman. Time želimo vraćanje onome što su Bošnjaci bili. A, prednjačili su i u kulturnom, humanitarnom prostoru prije nekog vremena, ali su nakon svih ovih turbulencija kroz historijske periode došli da budu narod koji ne može adekvatno i kvalitetno da se izrazi u svemu tome. Ovo će doprinijeti da se oni počnu oblačiti u odijelo zrelosti, promišljati o sebi, o svojoj prošlosti, o sadašnjosti i projicirati budućnost", kaže efendija Germić.

U Gradskoj se organizira klanjanje džuma-namaza, a tijekom ramazana i teravija, dok se tradiocionalno organizira iftar 20. dana ramazana – na dan obilježavanja oslobađanja Mekke (Fethu-l-Mekke). U Ljubuškom, u džamiji na Žabljaku, organizira se tradicionalni iftar 27. noći ramazana – Lejletu-l-kadr – početak objave Kur'ana.

Adekvatan prostor

"Imamo tradicionalne mevlude koji se uče druge subote na Gožulju i treće subote na Grdskoj, a treću nedjelju poslije Gradske imamo već skoro deset godina sijelo koje organiziramo za našu dijasporu sa namjerom da ovih sedam-osam dana vremenom prerastu ili u dane džamija ili u dane dijaspore. Jer, to je najoptimalnije vrijeme kada su ljudi iz dijaspore ovdje, a i domaći, i da se napravi kulturni, zabavni i vjerski sadržaj koji će okupljati ljude. To je do sada funkcioniralo. Mislim da će biti još kvalitetnije, jer sada imamo adekvatan prostor, pa se kvalitativno sadržaj može obogatiti. Taj prostor će nam pružiti mogućnost i za obilježavanje nekih drugih datuma, za obilježavanje naše nacionalne povijesti gdje bi se mogle održavati tribine, pa i kakav ženski aktivizam. Za omladinu, to će osigurati da imaju neki prostor gdje se mogu družiti uz neki internet centar koji se može otvoriti i tome slično. To su generalni okviri", ističe efendija Germić.

Namjera je, kaže, da se osigura kvalitetna infrastruktura koja bi mogla pružati i neku materijalnu potporu kroz te objekte i tome slično da bi sama zajednica kako-tako mogla biti samofinancirajuća jer je mali broj džematlija. Bez pomoći šire društvene zajednice, kaže efendija Germić, to bi bilo nemoguće.

"Pokušavao sam i uspjeli smo nešto vakufske imovine koja je nama bila dostupna plantažirati, zasaditi šipka, oraha... Teško je to odgojiti ako nemate sustav za navodnjavanje. Teško je za sve to osigurati da to bude jedan komplet. No, kroz čišćenje starih vakufskih površina i mezarja osiguravao se ogrijev za socijalno ugroženo stanovništvo, a i oni koji su radili na tome dobili su nešto, plaćen im je određen broj dnevnica. To je bio način da se ljudima koliko-toliko pomogne, a ujedno da se malo urede i srede te površine. S tim nijetom ćemo nastaviti koliko bude u našoj mogućnosti. Mi ćemo se truditi, a razlutat Allah dž.š. određuje", poručio je efendija Germić.